Marko Vidojković - ...ali, šipak...

Posted by on Monday, January 31, 2011

Marko Vidojković, rođen u Beogradu, 1975. Pravnik. Objavio romane "Ples sitnih demona", Đavo je moj drug", "Pikavci na plaži", "Kandže", "Sve crvenkpe su iste" i "Hoću da mi se nešto lepo desi odmah", kao i zbirku priča "Bog ti pomogo". Za roman "Kandže" dobio je nagrade Zlatni bestseler i Kočićevo pero, a za "Sve crnvekape su iste", Vitalov Zlatni suncokret za knjigu godine 2006. "Kandže" su do sad doživele devet izdanja i prodate su u preko 20.000 primeraka, a objavljene su i u Hrvatskoj, Sloveniji i Bugarskoj. Prema romanu "Ples sitnih demona" napravljena je istoimena pozorišna predstava u pozorištu Dadov, u režiji Milana Neškovića (april 2010). Sa Miljenkom Jergovićem bio protagonista dokumentarnog filma "Dugo putovanje kroz istoriju, histroiju i povijest", u režiji Željka Mirkovića (mart, 2010). Izvršni urednik srpskog Playboja. Autor putujućeg pozorišnog performansa "Književna trteška", u režiji Milana Neškovića. Izvršni urednik srpskog Playboya, Telenor kontakt-a, kolumnista Kurira i vlasnik agencije BGHC. Dobitnik prestižne Writers in Residence sipendije, koju dodeljuje Kulturna mreža grada Graca. Prema podacima portala knjizara.com nalazi se među deset najprodavanijih domaćih i stranih autora u srpskim knjižarama u periodu 2003 - 2008.

Bombardovanjem zgrade RTS, 1999. televizijska arhiva ostala je bez Patka Dače i Duška Dugouška, ali zato nije bez „Boljeg života“. Prva srpska televizijska sapunica, rekvijem socijalističkom samoupravljanju, verovatno se čuva duboko u bunkerima u bezbroj kopija, kako nikada ne bismo došli u situaciju da ne možemo da je gledamo.

Kad je prvi put kod nas prikazana, serija je kod mnogih socijalističkih idealista (uključujući moje drugove iz odeljenja i mene) izazvala kulturološki šok, otkrivši da u Jugoslaviji Gige Moravca, ispod Titovih slika na zidovima, sede sve sami korumpirani glavati pripadnici jagnjećih brigada, dok pošten kadar vene u kancelarijama u kojima je dozvoljeno pušenje i uzgajanje sitnog rastinja, čekajući razvod braka.

Da secikese i vucibatine sede u kožnim foteljama, to smo nazirali još u doba kad su nam se s vrata vijorile pionirske marame, ali da se iza zidova solitera kriju sve same nezadovoljne žene i muškarci u zakasnelom pubertetu, spremni da razjebu svoje porodice kao da brak nije osnovna ćelija socijalističkog, a i drugog društva, to nismo imali pojma.

Postoje dva puta kojima sad možemo da idemo:

a) Put razuma, koji nam govori da su autori „Boljeg života“ pratili osnovno pravilo sapunskih serija, a to je da na malom ekranu nikako ne smeš da vidiš skladnu porodicu, kako uživa u kreditima koje jede inflacija i „zastavi 101“ koju jede rđa. Za nedeljnim ručkom, uživaju u supi, pečenoj piletini i taštinoj torti. Posle se gleda fudbal, pa se ide kući da se dremne, pa se gleda drugi dnevnik, pa se zaspi usred sportskog pregleda, pa... Umesto toga, već četrdeset sedmi put otkako je ova serija prvi put prikazana, grozničavo pokušavam da raspletem strukturu radne organizacije u kojoj istovremeno, na različitim nivoima, rade Jataganac, Kurčubić, Giga Popadić, Guza Popadić, Ciganović i Jelica Sretenović Koka, a o ljubavnom romboidu između Kurčubića, Jataganca, Bobe Popadića i Snežane Savić da i ne govorim. To su pravila sapunica.

b) Put kojim se ređe ide, koji nam govori da je, jasno, predstojeći raspad SFRJ morao da dobije i svoju moralnu uvertiru, gde su, pod okriljem navodnih pravila sapunskih serija, kao normalan model ponašanja počele da se promovišu omatorele gradske ribe, koje obnavljaju lake gimnazijske flertove, i muškarci koji su u krizi srednjih godina otkako su rekli sudbonosno „da“, te paćenički balave za tuđim ženama, tiho pateći među krcatim registratorima. Odjednom, ništa više nije bilo kao pre. Terminatore i Emilije Popadić počeli smo da prepoznajemo među svojim rođacima, prijateljima i nastavničkim osobljem. Razvodi su počeli da pljušte, na roditeljskim sastancima se šuškalo „o onom naočitom magistru, ocu od onog malog s plavim očima, koga je žena uhvatila u kancelariji sa spuštenim gaćama kad je...“

Ako će neko sad da me ubeđuje da je ono što smo premijerno gledali u „Boljem životu“ bio savršen odraz tadašnjeg stanja u društvu, može slobodno da jede govna. Možda, kad je reč o socijalističkim privrednim gigantima, ali kad je reč o porodičnom životu, „Bolji život“ ponudio je gledaocima da, kad već ne mogu Kurčubića, u vražju mater oteraju makar svoju porodicu.

Kad se pogledaju nakazna braća i sestre „Boljeg života“, koji su došli posle ove serije i pomogli nam da krizu (kojoj nikako da dođe kraj), smrt, bolest i ljudsko dno podnesemo s osmehom na licu („Srećni ljudi“, „Porodično blago“, Stižu dolari“...), isto je kao i s „Piratima s Kariba“. Jednostavno, prvi deo ništa ne može da zaseni.

Danas na „Bolji život“ gledamo kao na prozor u prošla vremena, kad nam je prvi put s TV saopšteno da je privođenje prosvetne radnice u zrelim godinama na gajbu kod ortaka sasvim normalna stvar. Prošla vremena, ne i bolja.

Na ovom mestu treba oterati RTS u tri p. m. Ali, to da urade samo oni koji plaćaju TV pretplatu.